ponedjeljak, 15. siječnja 2024.
Blažena Majka Me Odvede u Međugorje da Posjeti Duše
Poruka Gospe Kraljice Valentinu Papagni u Sydneyju, Australija 26. listopada 2023.
Ovu poruku primila sam 26. listopada 2023., a nije ranije objavljena.
Cijelu noć, kao uobičajeno, imala sam mnogo patnje, ali su me i napali demoni — to je bilo strašno. Patnja je bila tako jaka da sam osjetila kako više ne mogu podnijeti.
Naglo sam držala Dijete Isusa u naručju. Demoni su bili prisutni, pokušavajući ga uhvatiti i razderati. Pokušavala sam zaštititi Gospodina, skrivajući Ga, a trčala sam dok me vrag gonio ovuda i onduda.
Na kraju se pojavila iza mene Blažena Majka u lijepoj dugom crvenkastoj halji.
“Kako mi je olakšalo!” rekla sam.
Tamo su bila tri demona — tamni, ružno izgledajući muškarći koji me prijetili. Rekli su: “Dolazili smo da te zaustavimo i uništi te. Ne možeš sve to.”
Anđeo je rekao: „Trči! Trči! Pojdimo brzo!”
“Ali, gdje je Dijete?” pitala sam anđela.
„Ne brijeguj se, Blažena Majka uzela je Dijete,” odgovorio mi je On.
Anđeo i ja trčali smo i trčali ovom cestom.
Upitala sam anđela: „Kamo trčimo?”
„U Vijetnam!” odgovorio je on, „Idemo u Vijetnam.”
Ali ne sjećam se da smo stigli do Vijetnama jer sam se naglo našla natrag u svojoj spavaći sobi.
Nakon povratka u svoju sobu, umorna i bez daha od trčanja, primijetila sam ogradu oko moje šminkerice, oblik zaštite.
Razmišljala sam o tome što sam upravo iskusila: „Tko su ti ljudi koji me gonja?”
Spoznala sam da demoni napadaju jer je ovo duhovna bitka — više ljudi čita Poruke koje primam s Neba i pohađam više molitvenih skupina. On želi ukloniti Isusa i mene, ne želi da širim Sveto Riječ Božiju ljudima.
Nastavila sam se moliti kada mi je u pet sati trideset minuta ujutro pojavila Blažena Majka. Rekla je: „Valentina, pojdi sa mnom. Ima nešto što moram pokazati i podijeliti s tobom.”
Našli smo se na jednom mjestu — mislim da to nije bilo ovdje na Zemlji, nego bi to moglo biti u Nebu.
Rekla je: „Valentina, znaš da si mi nešto obećala, ali nisi ispunila svoje obaveze.”
Mislila sam: „Kada sam obećala?” Obično molim Konsekraciju i ispunjavam svoja dnevna molitve i žrtve, ali nakon smrti moje sestre Angele nedavno, sve moje molitve su dvije tjedne poslije njene smrti prekinute.
Blagoslovljena Majka reče: “Dojdi i pogledaj.” Otvorila je ovaj visok sudac. Kada sam gledala unutra, vidjela sam da na dnu ovog suda ima puno pšenice miješane s drugim tamnim zrncima. To nije bilo čisto.
Reče: “Vidi, to nije čisto jer nisi ispunila svoje obećanje prema meni.”
Izvinila sam se i rekla: “Žao mi je, Blagoslovljena Majko.” Stajala sam i gledala što mi Blagoslovljena Majka pokazuje. Osjećala sam se strašno. Bilo je kao da me nož probada kroz srce.
Ali mislila sam: ‘Zar oni znaju koliko sam patila gubeći svoju sestru?’ Ali Nebo — oni stvari vide drugačije nego mi. Sve dnevne molitve i žrtve koje bih ti, Blagoslovljena Majko, činila, koristile bi se za mnoge različite stvari. Nije bila previše ljuta, ali me je blago podsjetila na moje obećanje, a osjećaj koji sam imala nije bio baš prijatan.
Sjedjela je dok mi ovo pokazuje, pa se ustade i reče: “Idemo.”
Osmehnuvši se, reče: “Zgadni gdje te sad vodim? Vodim te u Međugorje!”
‘Oh, u Međugorje?’ Mislila sam sama sebe uzbuđeno.
Blagoslovljena Majka čula je moje misli i odgovori: “Da, vodim te u Međugorje da ti nešto pokažem, i treba mi tvoja pomoć i pomoč Mojeg Sina.”
Naglo smo se našle u Međugorju.
Reče: “Ne vodim te u Crkvu sv. Jakova, ali idemo na okolna područja na rubu Međugorja. Tamo su ljudi koji potrebuju tvoju pomoć.”
Vidjela sam različite grupe ljudi. Bile su grupe muškaraca i grupe žena. Gdje god sam gledala, vidjela sam ljude ovdje i ondje.
Prepoznala sam oca Slavka Barbarića (umro 24. studenog 2000.). Izgledao je tako mlad i lijep. Nosio je dugu smeđu kapucinsku odoru. Osmehivao se i pričao s nekim ljudima u grupi.
Rekla sam Blagoslovljenoj Majci: “Oh, otac umro, ali pogledaj ga on je živ!”
Bio je mnogo ljudi s kojima je pričao. Ovi ljudi sjedeli su na malim okruglim stolovima. Otac ih je činio i osmehivao se im, idući od jednog stola do drugoga. Sigurna sam da iz Neba pomaže ljudima u Međugorju. Otac Slavko nije bio pod zemljom već na otvorenom prostoru koji izgleda kao vrt.
Blagoslovljena Majka pogledala je grupu i osmehnula se. Čini se da pomaže ljudima tamo. Bile smo nekoliko metara od njega, ali nismo mu se približili. Otac Slavko okrenuo se i vidio nas.
Blagoslovljena Majka reče: “Moram ti pokazati nešto drugo.”
Naglo smo se našle hodajući ispod mostova, a zatim kroz tunele, poput podzemnih pećina s otvorima ovdje i ondje, puštajući malo svjetla. To je bilo vrlo neobično, a ove pećine bile su sve od zemlje.
Kada smo putovali kroz te prilično tamne prolaze, svijetlo koje se odbija od Blagoslovljene Majke pokazalo nam je mnogo ljudi kojima smo susreli. Neki su hodali u procesiji — pogledat će nas, a zatim, u trenutku, okrenut će desno i nestati. To se dogodilo nekoliko puta.
Slijedila sam je, i gdje god smo išli, bilo je grupa ljudi — muškaraca, žena i mladih osoba. Svi su to bili Sveti Duše, a svi su izgledali kao da su pod zemljom. To je bilo vrlo neobično. Nikad prije nisam vidjela ništa slično ovome.
Željela sam slijediti jednu grupu, ali oni su ošli oko zavojnice i brzo nestali. Blagoslovljena Majka reče: “Ne, ne, nemoj ih slijediti. Samo sam htjela pokazati koliko ih ima.”
Bilo je različitih tunela lijevo i desno, ali uvijek smo išli desno. Blagoslovljena Majka me tada pustila da hodam ispred nje, a ja ću joj postavljati pitanja. Susreli smo grupu muškaraca koji su sjedili na zid od kamena.
Upitala sam je: “Tko su ovi ljudi i što rade?
Odgovorila mi je: “To su svećenici — ali nisu učinili pravo.” Jedan određeni svećenik pušio je cigaretu.
Rekla sam: “Oh, nije mi bilo poznato da svećenici pše.” Taj svećenik ustao je i rekao nešto što nije baš vrlo ljepo.
Duše su razgovarale međusobno — žalile se na to što moraju biti tu, želeći izaći.
Blagoslovljena Majka reče: “Sjećaj se svega što ti pokažem — moraš im pomoći.”
“Ne molitve li u Medjugorju za Svete Duše?” upitala sam.
“Neki ljudi mole, a neki ne misle na to da mole,” odgovori mi. Ne znam jesu li ove duše bile lokalni ljudi ili oni koji su došli u hodočašće u Medjugorje.
Blagoslovljena Majka tada je htjela pokazati nešto drugo. Susreli smo stepenike od zemlje. Ovi posebni stepenici vodili su na vrh, gdje sam mogla vidjeti otvor. Bili su vrlo strmi i uski. Mislim da ovo je put za duše da izađu.
Blagoslovljena Majka reče: “Ti idi ispred mene, a ja ću te slijediti.”
Kada smo počeli hodati uz stepenike, na svakom je koraku bila mala kutija sa kruhom i crvenim voćem iznad kruha. Napredovala sam nekoliko koraka, a što sam se više penjala, to su postajali uskiji stepenici, do te mjere da mi je bilo težko staviti nogu na korak i izbjeći da ne stignem po kruh.
Rekla sam: “Blagoslovljena Majke, ne volim staviti svoju nogu na kruh.”
Ona se nasmijala i reče: “Ne moraš dalje. Što sam ti htjela pokazati — sada smo to završili. Dolaskom ovdje i svime što si prošla, ovo je već lijep plod koji si proizvela, milosti koje su već stigle Svetim Dušama. Sve ove osobe koje sam ti pokazala, moraš ih ponuditi mojem Sinu i molit se za njih. Ponuđi ove duše na Svetu Misu, a morat ćeš patiti zbog njih.”
Svaka kvadratična posuda od aluminija imala je kruh s crvenim voćem na vrhu. To predstavlja Tijelo i Krv Isusa Krista.
Ove duše su bile ovdje, na ovom mjestu, već dugo vremena. Mjesto nije daleko od centra Međugorja, ali osjetila sam da idemo prema planini Križevac i bili smo ispod planine. Imala sam tako lijepo osjećanje budući u Međugorju. Ne znam zašto mi se činilo da bi voljela otići u Crkvu, Blagoslovljena Majka htjela je pokazati mi mjesto gdje su duše. Biti s našom Blagoslovljenom Majkom koja me vodi i objašnjava stvari bilo je tako mirno i lijepo.